-Piše: Andrija Markuš

Svi – i Glavni grad i investitor računaju da će trg izvesti bez svojeg novca. Moguća je alternativa da se sva pitanja riješe na zadovoljstvo svih.

(I)

Prema izabranom projektu Trga nezavisnosti u Podgorici, za rušenje tek izgrađenog i gradnju novijeg od novog trga, utrošiće se 12 i po miliona eura. A to je samo za dio troškova gdje znamo da će premašiti 15 miliona. Gradska uprava nam tvrdi da jedan euro za to neće utrošiti, nego sve budući privatni vlasnik – finansijer novog trga. A novi vlasnik računa da će sve to izvesti takođe bez svojeg eura, uz to i mnogo zaraditi, koji su mu razlozi za uključivanje. Grad očekuje da gubitkom trga dobije.

A kako to – da svi grade bez trošenja svojeg novca – pod jednakim uslovima, a poslije da dijele pod nejednakim?

Sistem profitiranja od objekta prije njegovog završetka, sistem po kojem je i Berluskoni postao bogat, po kojem se i „Beograd na vodi” gradi, i mnoge zgrade u Podgorici, najčešće je kod nas primjenjivan za stambene zgrade. Investitori koji nemaju neku bitnu novčanu akumulaciju za početak izgradnje objekta (sada veća preduzeća to imaju), uzimaju kredit, računajući da će najveći broj stanova ili sve, za dobre lokacije unaprijed prodati, te prije predaje objekta na upotrebu pokriti sve troškove gradnje.

Dosadašnja postupanja u Podgorici, koja su karakteristična za period gradonačelnika Mugoše, shodno sada tržišnoj uslovljenosti i maloj profitabilnosti lokacije u odnosu na troškove gradnje (nezavisno od štete što se nanosi građanima), dovode do sigurnog zaključka da ovo za ovaj trg neće funkcionisati, ne kao za uhodane i ispitane slučajeve stambenih zgrada.

Niko se neće naći ko će graditi sa trajnim gubicima na neracionalnoj gradnji skupih podzemnih parkinga, koje niko neće kupiti uz mnoge u gradu koje uzalud čekaju kupca ili izdavanje pod zakup. Veliki je period čekanja da se mnogi podzemni parkinzi (garaže) prodaju, te se, poslije izvjesnog vremena, prodaju ispod cijene, samo da se investitor njih oslobodi.

Za ovaj slučaj – za trg, tokom gradnje neće dolaziti do očekivanog priliva za kupovinu, te će radovi ili stati, sa velikom rupom iza da ometa funkcionisanje grada, ili će posebno moćan investitor nastaviti do kraja, nakon čega će gubitak izraziti povećanom cijenom za korišćenje od građana, koji će se ustezati od upotrebe. A tada znamo – ništa ne funkcioniše, kao promašena investicija. Šteta će se posredno u raznim vidovima preliti na građane.

Na startu jasno je da bi time građani „zabili trn u zdravu nogu“ – na trgu gdje im po sadašnjim potrebama ništa ne nedostaje. Ovdje se iz pojedinačnih neregularnih interesa, stvara pa rješava problem. U toj kombinatorici, građani gube trg, gdje ne bi bilo čudo da se na šetalištu Ulice slobode na trgu postavi naplatna rampa. Posebno da se protestna okupljanja na trgu više neće prijavljivati policiji nego vlasniku trga.

Sve što izgleda besplatno, na nos izlazi... Nemoj mi više biti prijatelj, ne mogu izdržati.

Kod prethodne gradske uprave, nekažnjeno nanosile su se velike štete u poslovnim odnosima sa privatnim sektorom, te su pored rupa u budžetu ostajale i velike iskopane rupe po gradu. Tih rupa (pa ni ove na trgu) ne bi bilo kad bi se kao nekad tražilo da taj investitor prije početka radova deponuje u banku kompletan novac za izgradnju, koje može da zamijeni garancija – poslovnim učešćem banke, zaštićene hipotekarnim zaduženjem investitora ovih radova.

Prema onome koliko je po gradu ostalo rupa (bez garancije širem društvenom interesu), može da se ocijeni ko je i gdje neregularno stavio novac u svoj džep.

Ono od čega građane ne može niko da sačuva sem oni sebe, protiveći se ovome, jeste što u ove dane riskantne korona-ekonomske krize, ti uticaji mogu da imaju status više sile... da iskopana rupa ostane, bez prava da grad može koristiti garanciju banke da prisili investitora da nastavi radove.

Kad brod tone, brodolomnici zaboravljaju međusobne dugove.

(II)

Zamišljeni koncept vlasništva i korišćenja izgrađenih prostora na trgu ne odgovara Glavnom gradu. Istaknuto je da to bude ili potpuno vlasništvo tog investitora ili na određeni period, smatrajući da građani dovoljno dobijaju što imaju dopunski gdje da se parkiraju uz izgradnju još poslovnog prostora. Šta, recimo, siromašniji građani dobijaju ako im uz stan izgradimo još prodavnica? Odnos vlasništva na ovim prostorima već je na tržištu utvrđen – 50 odsto investitoru, a 50 odsto vlasniku zemljišta, te Grad od starta dobija, a ne poslije isteka velikog perioda.

(III)

Postoji rješenje svih pitanja da ne može biti nezadovoljnih niti kakvog rizika za građane u prenamjeni trga niti da postoji mogućnost da ostane nedovršena rupa, niti da ima prekida u korišćenju trga dok se izvode radovi. Prethodnoj upravi grada, u vrijeme gradonačelnika Mugoše, to rješenje predložio je arh. Slobodan Dragović, prenoseći svoja saznanja iz Pariza dok je tamo bio na radu. Postoji tehnologija da se gore na trgu ništa ne mijenja, da trg čitavo vrijeme normalno funkcioniše, a da se dolje ispod njega nesmetano izvedu svi radovi. Tako je izveden i centralni trg u Strazburu. U tom slučaju, s obzirom na tehnologiju izvođenja, realan je odnos vlasništva svega u nivoima ispod tla da Glavnom gradu pripadne 40 odsto, a investitoru 60 odsto u trajnom vlasništvu.

Njujorška ekipa arhitekata koja je pobijedila na konkursu za rješenje trga nije obišla Podgoricu da vidi gdje van trga mogu da postave rampe za garaže, da ga ne bi za to uzurpirali.

(Autor je arhitekta)

---